Putujemo li ?

ZUHD NA DUNJALUKU

Piše: Šefik Kurdić
Abdullah b. Omer, r.a. prenosi da je Muhammed, a.s. rekao: “BUDI NA DUNJALUKU KAO STRANAC ILI PUTNIK.” (Prenosi Buhari)

Ovim riječima Allahovog Poslanika, s.a.v.s., iznijet je islamski stav u pogledu čovjekovog življenja i ponašanja na ovom svijetu. Najbolji komentar dao je sam prenosilac ovog hadisa Ibni Omer, r.a.: “Kada omrkneš ne očekuj svanuće, a kada osvaneš – ne očekuj smrknuće. Iskoristi zdravlje prije bolesti a život prije smrti.” Lejs dodaje u svojoj predaji: ”… i smatraj sebe među mrtvima.”

Poređenje, kao način izražavanja u svom obraćanju Ummetu, Allahov Poslanik, s.a.v.s., upotrebljava na mnogo mjesta. U ovom hadisu Alejhisselam ukazuje na važnost našeg bitnijeg nevezivanja za ovaj svijet, obzirom da je samo “ahiretska njiva”. Naravno, ovo poređenje sa strancem, koji nema mjesta gdje bi se skrasio niti poznanika na koga bi se oslonio, dovoljno govori o načinu čovjekovog ophođenja i saobraćanja sa ovim svijetom i onim što je na njemu. Još eklatantniji primjer je putnika, koji prolazi kroz određena područka, bez stalnog boravka u njima, da bi stigao na određeni cilj kome se uputio.

Imami– Nevevi, r.a., komentarišući ovaj hadis, veli: “Nemoj smatrati ovaj svijet svojom domovinom niti se vezivati za njega kao što se ni stranac ne vezuje za stranu zemlju u kojoj trenutno boravi.”
Abdullah b. Mesu’d, r.a., kaže: “Allahov Poslanik, s.a.v.s., je spavao na hasuri a kada je ustao vidjeli su se tragovi hasure na njegovom tijelu.
Rekli smo: “Allahov Poslaniče, da ti napravimo prostirku!”
Rekao je: “Što se tiče mene i dunjaluka, ja sam na njemu kao jahač koji se zadrži u hladu ispod stabla a zatim ode i ostavi ga.” (Prenosi Tirmizi, Ahmed, Ibn Madzdže, El-Hakim, Ebu Davud, Et-Tajalisi i dr.)

Imami Gazali, r.a., u svom djelu “Mihadzu–l-abidin” veli: “Zuhd postoji i u halalu i u haramu. U haramu je zuhd – farz, a u halalu – nfila. Uzmi od dunjaluka samo ono što ti je neophodno a ostavi uživanje za Džennet, jer je to kuća uživanja u susjedstvu Gospodara svih svjetova.”

Abdullah b. Mubarek. r.a. je bio upitan: “Ko su kraljevi?”
Odgovorio je: “Zahidi – oni koji nisu vezani za ovaj svijet!”

Pogrešno je mišljenje da je zahid onaj čovjek koji nema imetka. Naprotiv, u islamu se gornja ruka – ona koja daje, smatra vrijednijom od donje – one koja uzima. Ko bi davao zekat, zekatulfitr, sadaku i ostalo da nije vjernik i njihovog kapitala? Međutim, stav islamske uleme, u njihovim mnogobrojnim djelima je, da vjernik može i treba da posjeduje imetak ali da taj imetak ne posjeduje njega! Čuveni šejh Ebu Hasan Eš-Šazeli, r.a., ucio je slijedece u svojim dovama: “Naš Gospodaru, učini dunjaluk posjedom u našim rukama, a ne dozvoli da uđe u naša srca!”

Sufijan Es-Sevri r.a. je upitan: “Da li bogat čovjek može biti zahid?” Odgovorio je: “Da. Ako bude iskušavan – pa se strpi, i ako zadobije blagodat – pa zahvali!”

Dakle, značenje zuhda nije odricanje od dunjaluka, nego pokušaj vjernika da spriječi dunjaluk i dunjalučke interese da prodru i okupiraju njegovo srce. Vjernik može biti milijarder, ali da ostane zahid, što potvrdjuje Sufjan Es-Sevri sa primjerom jednog čovjeka koji je zelio posjetiti jedan grad na Zapadu islamskog halifata. Njegov susjed koji je bio vrlo siromašan, zamolio ga je da posjeti njegovog prijetelja u tom gradu i prenese mu selame, naglasivši da mu je taj prijatelj jedan od evlija (dobrih ljudi). Ovaj je to prihvatio i došavši u taj grad, potražio je spomenutog čovjeka i vrlo se iznenadio kada su ga upitali ka dvorcu. Ipak, smatrao je da je taj čovjek, mozda sluga u tom dvorcu. Međutim, kada je pred njega izašao covjek u raskošnom odijelu, predstavljajuci se kao prijatelj njegovog susjeda, iznenadjenju nije bilo kraja. Pomislio je: “Subhanallah čovjek-evlija, a u dvorcu i raskošnoj odjeci?” Izenađenje nije ni prestalo a taj čovjek mu je rekao, da prenese selame svom susjedu i da mu kaže da umanji svoj interes za dunjalukom i da prestane konstantno misliti na njega. Nije mogao doći sebi.
Kada se vratio njegov susjed je zaplakao i rekao: “Istinu je rekao moj brat. Kod njega je dunjaluk ostao samo na vanjštini i nije prodro do njegova srca niti zaprljao njegov iman. Kod mene je, na zalost, dunjaluk ušao u srce i stalno mislim o njemu!”

Na kraju, spomenimo slučaj Davuda i Sulejmana, a.s., koji su bili kraljevi u svom vremenu, ali kapital i raskoš nisu okupirali njihovo srce.
H. Ebu Bekr, Osman, Abdurrahman b. Awf, r.a., i dr. ashabi su raspolagali velikim kapitalom, ali su ga uložili za potrebe Islama i muslimana, dosljedno primjenjujući citirani hadis – o strancu i putniku. Oni su ga najbolje shvatili i primijenili u praksi.

Što se tiče nas – prosudimo sami: da li gradimo zidine kao da ćemo u njima vječno živjeti ili se osjećamo strancima i putnicima?!
Zapitajmo se: putujemo li?!

Komentariši